Kroatische Verteilschriften

Gottesbeweise gewinnen in unserer Zeit eine ganz neue Bedeutung. Einige Gottesbeweise sind vom naturwissenschaftlichen Denken geprägt. So stellt sich die Frage: Gibt es vielleicht einen Gottesbeweis, der das Herz eines jeden Menschen erreichen kann? Die Liebe ist das Phänomen, wofür jedes menschliche Herz empfänglich ist – sei es ein Urwaldbewohner, der nie etwas von Wissenschaft gehört hat, oder ein Physik-Nobelpreisträger, der versucht, die Urgründe der Materie zu erforschen. Kann es sein, dass Gott sich in seiner Liebe offenbart hat und damit allen Menschen den Universalbeweis seiner Existenz und seines Wesens geliefert hat? In der Tat hat Gott das getan, und das soll in dieser Schrift gezeigt werden.   Dokaz Božjeg postojanja kroz ljubav Još od davnina ljudi su pokušavali “dokazati” Boga. Pritom su se primjerice koristili kozmološkim, ontološkim ili teleološkim dokazima[1]. Izraz „dokazati“ Božje postojanje može se pogrešno shvatiti, u smislu da je Boga nemoguće u cijeloj svojoj biti učiniti dokazivim. To je prije svega nemoguće, jer su Božje misli i putevi toliko viši od svega onoga što smo sami u mogućnosti zamisliti (Izaija 55:8-9). Stoga je pri svakom obliku dokaza važno napomenuti na koju se Božju osobinu odnosimo. Nadalje je važno razlikovati „čvrste od slabih“ dokaza. Čvrsti se dokazi temelje na prirodnim znanostima i stoga ih je nemoguće opovrgnuti. Uz pomoć prirodnih zakona informacije, neke su se značajke Boga mogle čvrsto dokazati (npr. Njegovo postojanje, sveznanje i vječna priroda)[2]. Poseban oblik dokazivanja Boga je proročko-matematički dokaz Boga[3]. On se temelji na ispunjenim biblijskim proročanstvima, čiji dokazi daleko nadilaze zaključke osnovane na prirodnim zakonima. On potvrđuje Bibliju kao knjigu istine, a time i Boga Biblije kao jedinog koji postoji. Samo mali postotak njemačkog stanovništva može svjedočiti da se slobodno okrenuo Isusu Kristu kao Spasitelju za vječni život. Bivši savezni kancelar Willy Brandt (1913.-1992.) izjavio je nekoliko dana prije svoje smrti: „Ne znam postoji li Bog. Ostat ću suzdržan po tom pitanju. “ Suočeni s ovakvim nesigurnostima, dokazi Boga u naše vrijeme poprimaju jedno sasvim novo značenje. Gore spomenuti dokazi oblikovani su pod utjecajem prirodoslovno-matematičkog razmišljanja. Stoga se nameće pitanje: postoji li možda neki dokaz Božjeg postojanja koji može doprijeti do srca svakog čovjeka? Ljubav je najveća i jedina pojava koja je prihvatljiva za svako ljudsko srce – bilo da je riječ o stanovniku prašume koji nikada nije čuo ni za jednu znanost, ili nobelovcu za fiziku, koji pokušava istražiti izvor materije. Može li se dogoditi da se Bog otkrio u svojoj ljubavi i tako pružio svim ljudima – a time i tebi, dragi čitatelju – univerzalni dokaz svog postojanja i svog bića? Doista, Bog je to učinio, i to ćemo prikazati u nastavku.   Kako čovjek 21. stoljeća zamišlja Boga? Novinar Jan Roß opisuje u svojoj knjizi[4] kako bi za ljude današnjice, koji ne uzimaju u obzir biblijsku objavu, mogla izgledati slika Boga: “Vjerojatno poput nekakvog vandimenzionalnog i nadljudskog junaka stripa, kozmičkog Supermana, Batmana ili Spider-Mana – snažnog, neuništivog, sportaša i šerifa, zaštitnika zakona i reda za cijeli svemir.” Mi ljudi suočeni smo sa sljedećim problemom: Naime, kako možemo vjerovati u Boga kojeg nikada nismo vidjeli i čije su karakterne osobine nama ljudima, nezamislive?   Što saznajemo o Bogu u „postanku“? U Rimljanima 1:20 objašnjeno nam je da su „vječna moć i božanstvo Božje nevidljive osobine, ali se od početka svijeta mogu opažati i razumjeti u onome što je Bog stvorio.“ To nam nedvojbeno ukazuje na Boga kao kreatora svega, međutim „postanak“ nam ne pruža jasnu sliku o njemu. Ovdje opažamo neizmjernu količinu inteligencije i domišljatosti u stvaranju svih živih bića, ali također uočavamo i međusobno uparene suprotnosti: ljepotu s ružnoćom, dobrotu sa zlobom, svjetlost s tamom, nježnost s nasiljem, a ljubav s mržnjom. Promatranjem prirode mnogi su pogani ljudi, pa čak i teoretičari evolucije, koji ne poznaju Božju Riječ, došli do zaključka da Bog – ako i postoji – mora biti zao Bog. Za njih je uvjerljiv argument činjenica da u prirodi jača stvorenja radi vlastitog preživljavanja bešćutno ubijaju slabija. Čini se da čovjekova sklonost prema dobru, ali jednako tako i prema zlu, potvrđuje ovu izjavu. Ljudi koji ne poznaju Bibliju ne znaju ništa o istočnom grijehu. Upravo je on poput vrtloga povukao prvobitnu, vrlo dobru Božju tvorevinu na dno i time uzrokovao promjenu, ne samo čovjekova bića nego i obrazaca ponašanja u životinjskom svijetu. Ne znajući za prvi čovjekov pad u grijeh, ljudi automatski donose zaključak da i Božje srce mora biti ispunjeno i dobrim i lošim. Tako se i mnogobrojne poganske tradicije, u kojima su žrtvovani ljudi[5], mogu vjerojatno pripisati upravo toj, u Biblijskom smislu, potpuno iskrivljenoj slici Boga i postanka svijeta.   Kakav je zapravo Bog Biblije? Sva naša ljudska razmišljanja o tome kakav bi Bog mogao biti zapravo su besmislena. To dovoljno potvrđuju velika raznolikost ideja o bogovima u različitim religijama naroda, te također i sve filozofske rasprave na tu temu. Zato nam se Bog sam predstavlja. I iako kaže: „Moje misli nisu vaše misli i moji putovi nisu vaši putovi.“ (Izaija 55: 8), ipak imenuje svoje karakterne crte na svima razumljiv način, koje se ne mogu zaključiti iz „postanka“: „Jer, Bog je toliko ljubio svijet da je dao svoga Sina jedinca da ne umre nitko tko u Njega vjeruje, nego da ima vječni život“ (Ivan 3:16). „Ali moje spasenje trajat će zauvijek, moja pravednost neće prestati“ (Izaija 51: 6). “Vječno traje milost njegova” (Psalam 100: 5). „Ti si Bog i tvoje su riječi istinite“ (2. Samuelova 7:28). „Gospode! do neba je milost tvoja, i istina tvoja do oblaka“ (Psalam 36: 6). „Volim vas ljubavlju koja traje zauvijek i zato sam vam uvijek ostao vjeran“ (Jeremija 31: 3). „Bog je ... Bog mira“ (1. Korinćanima 14:33). „Blagoslovljen Bog ... Otac milosrđa“ (2. Korinćanima 1:3). Tko bi ikad za sebe mogao reći da posjeduje ijednu od ovih Božjih osobina? Čak i ljubav koja se razbukta u srcima mnogih ljudskih bića često izgori nakon kratkog vremena poput šibice. Ljude čija je dobrota vječna i odanost seže do oblaka možemo pronaći samo u bajkama. A što se tiče mira, pokazalo se da je to samo blistava fatamorgana u pustinji ovog svijeta stalnih ratnih sukoba. O mudrosti da i ne govorimo – jer kako bi inače čak i Nobelovci mogli zagovarati ideju u kojoj se s punom ozbiljnošću tvrdi da je nezamisliva složenost života nastala isključivo zahvaljujući igri kockicama s materijom. Postoji posebna riječ za božansku ljubav – agape, ona je bezuvjetna, dobrostiva, pravedna, zahvalna, milosrdna, nježna, miroljubiva, utemeljena na istini i vječna. Razlika između ljudske i božanske ljubavi može se definirati na sljedeći način: “Ljudska ljubav voli nekoga zbog onoga kakav on jest. Ali božanska ljubav voli nekoga bez obzira kakav on jest.”   Odakle dolazi ljubav? Ako je ljubav neobnovljiv fenomen, odakle onda dolazi? To ne može nijedan znanstvenik objasniti. Oni koji zastupaju mišljenje da su svijet i cjelokupni život nastali evolucijom, moraju stoga pretpostaviti da se i ljubav tijekom evolucije razvijala. Prema tome bi ljubav bila samo proizvoljna igra čestica materije. Kao što DNK informacije u stanicama ne mogu nastati same po sebi u materiji, već trebaju duhovnog autora, tako i ljubav treba izvor iz kojeg proizlazi. Preostaje dakle samo jedna alternativa: kreirao ju je mudar stvoritelj. A ovaj nam Stvoritelj kaže da je on sam izvor ljubavi i da upravo ona opisuje njegovu bit: “Bog je ljubav” (1. Ivanova 4,16).   Kako se Bog objavio? 1. Sam Bog je došao među nas Ni u jednoj religiji nikada nijedan od tamo imenovanih bogova nije došao k nama ljudima. To je učinio samo Bog Biblije – on je sam napustio svoje nebesko Kraljevstvo i došao k nama u liku čovjeka: “Krist je po svojoj prirodi bio Bog. Bio je jednak Bogu. No nije smatrao da tu jednakost s Bogom mora zadržati, nego se odrekao svega. Uzeo je narav sluge i postao sličan ljudima. Postao je čovjek“ (Filipljanima 2: 6-7). U Isusu, Sinu Božjem, sam Bog je došao k nama. U svojoj vlasti nad silama prirode, nad svakom bolešću, pa i nad smrću, pokazao se Bogom na jasan i neponovljiv način. Pomagao je svima koji su mu dolazili. Oprostio je onima koji su ga zatražili oprost od grijeha. Slijepima je vraćao vid. Izliječio bi čak i one čije su se bolesti s medicinskog stajališta činile neizlječivima. Neshvatljivo da su ga ljudi unatoč svim ovim činjenicama ipak odbijali. Isus je to spominjao u prispodobi u kojoj su ljudi svoje odbijanje izrazili sljedećim riječima: “Mi nećemo da nam on vlada” (Luka 19:14b). U Luki 7:33-34 sam Isus izražava žaljenje zbog toga kako su se ljudi prema njemu odnosili ravnodušno ga odbijajući: „Jer, Ivan Krstitelj došao je i i nije jeo kruha niti je pio vina, a vi govorite: – U njemu je zli duh. – Sin je Čovječji, pak, došao, jede i pije, a vi kažete: – Gledajte, ovaj je proždrljivac i pijanac, prijatelj poreznika i grešnika.“ Na koji god da nam se način Bog pokazao, većina ljudi je prezirna ili ostaje ravnodušna. To se, prema našem opažanju, sve do danas nije promijenilo. Kako bismo mi reagirali na Isusovom mjestu? Vjerojatno na sljedeći način – „Ljudi me odbijaju, zato ću se vratiti svome Ocu na Nebu.“ Ali ne i Isus – on ostaje i čini izvanredne stvari: 2. On uvijek čini ono što je i nas učio činiti Nama je jedan takav koncept nepoznat. Nijedan utemeljitelj religije nikada nije u potpunosti uspio ispuniti ono što je podučavao druge. Ni Kristovi vjernici se ne mogu uvijek držati onoga što nas uči evanđelje. Ovdje je Isus jedinstven! U Rimljanima 12:15 stoji: „Radujte se s onima, koji se raduju, plačite s onima, koji plaču.“ Isus je također i činio isto: Tako je na vjenčanju u Kani slavio sa gostima. Ali isto i kad je vidio Mariju i Židove oko sebe kako plaču nakon Lazarove smrti, i Isus je zaplakao s njima (Ivan 11:33). Biblija nas uči da ne bismo smjeli griješiti. Ipak svi to činimo: “Ako kažemo: `Mi nemamo grijeha`, mi sami sebe zavodimo i istine nema u nama” (1. Ivanova 1,8). Što god Biblija zahtijevala od nas, Isus je to ispunio po svim osnovama. On nikad nije zgriješio: Isus je „bio iskušan u svemu, kao i mi, ali nikada nije sagriješio“ (Hebrejima 4:15). Petar je upitao Gospodina Isusa u Mateju 18:21: „Koliko puta smije moj brat sagriješiti protiv mene, a da mu još uvijek oprostim? Do sedam puta?“ Na to mu Isus odgovara u Mateju 18:22: ”Kažem vam: ne sedam puta, nego sedamdeset puta sedam.” Time Isus nije htio samo reći: 490 puta, nego uvijek! Ova Isusova izjava je zaista ohrabrujuća. Jer ako Isus traži od nas da uvijek praštamo, onda možemo biti sigurni – kad mu se obratimo – da će i on isto učiniti s nama. 3. Bog se u potpunosti daje Bog je otišao još korak dalje kako bi dotaknuo nevjernička srca svojih stvorenja. Isus, Sin Božji, otišao je dobrovoljno na križ ne postavljajući pritom ljudima nikakav uvjet. Učinio je to isključivo iz ljubavi i milosti, kako bi spasio svoja stvorenja od vječne propasti. Na križu je podnio kaznu koju smo mi zaslužili zbog svog grijeha. Jan Roß vrlo se prikladno izjasnio o poniženju Boga na križu[6]: „Slika umirućeg ili već mrtvog ljudskog tijela pribijenog na križ potpuna je suprotnost moći, snazi ​​i savršenstvu. Kontrast stoga u našoj uobičajenoj ideji o božanskom ne može biti veći ni uznemiravajući. Bog koji se rodio u štali i umro na križu, koji se dublje od svih ostalih upleo u ovozemaljski svijet, paradoksalno je stoga najmanje izložen opasnosti da postane kultna lutka svojih obožavatelja. Njega takvoga nitko ne bi izabrao niti zamislio.” Kao što otac opominje dijete da se ne igra vatrom, tako Bog neprestano opominje ljude da napuste put vječne propasti. Čudo Božje ljubavi – koje nam je pokazao kroz Isusa – trebalo bi zapravo svako okamenjeno ljudsko srce učiniti mekim poput maslaca i dovesti nas do toga da prihvatimo dar Neba. Unatoč ovom, većinom bezbožnom svijetu, Bog se čvrsto drži svog poziva s ljubavlju: „Vjeruj u Gospodina Isusa i spasit ćeš se!“ (Djela apostolska 16:31).   Prirodni zakoni i Božja ljubav Iz fizike znamo da su zakoni prirode formulirani na ranjiv način. Međutim, moraju izdržati svaki napad. Nakon što su prošli teški test stvarnosti, oni vrijede bez iznimke. Riječ Božja također je formulirana na ranjiv način i mora proći test. Sukladno prirodnim zakonima fizike, Božja ljubav također ima status prirodnog zakona. O Božjoj ljubavi nalazimo proročku riječ u Pjesmi nad pjesmama 8: 6: „Jer ljubav je snažna kao smrt, a ljubomora jaka kao grob. Taj se žar u plamen razbukta, zapali se moćna vatra.“ Ova je rečenica formulirana na ranjiv način. U principu se to može pobiti. Isusov križ bio je ispit izdržljivosti ovog zakona Božje ljubavi. Isus je u potpunosti živio ovu ljubav. Nikad se nije ponašao sebično. Sve što je činio bilo je u nesebičnoj ljubavi prema ljudima. Je li ta ljubav išla toliko daleko da se nije zaustavila ni pred smrću? Kušnja na križu bila je velika, ali svejedno nije uspjela srušiti načelo bezuvjetne ljubavi. Prvi napad izvršili su poglavari u Izraelu: „Narod je stajao i sve promatrao dok su njihovi glavari izrugivali Isusa i govorili: Druge je spasio, neka sada spasi sam sebe, ako je zbilja Krist, Božji izabranik“ (Luka 23:35). Bio je to pokušaj rušenja Božje ljubavi. Da je Isus sišao s križa, gornja rečenica bila bi pobijena. Ubrzo nakon toga uslijedio je drugi pokušaj pobijanja Božje ljubavi, koja je snažna poput smrti: „Tako isto rugali mu se i razbojnici, koji su bili razapeti s njim.“ (Matej, 27:44), od kojih se jedan kasnije obratio Isusu i Isus ga je, u svojoj bezgraničnoj ljubavi, spasio za vječnost: “Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!” (Luka 23:43). Također i treći test: “Ljudi su prolazili pokraj Isusa i vrijeđali ga... Neka sada taj Krist, kralj Izraelov, siđe s križa.” (Marko 15,29 + 32) nije opovrgnuo Božju ljubav! Isus je mogao sići s križa, ali nije. Božja ljubav zaista se pokazala jačom od smrti! Ostavši na križu omogućio nam je spasenje kroz njegovu prolivenu krv (1. Petrova 1: 18-19).   Dokaz Božjeg postojanja i spasenje Prihvatimo li Božje postojanje kao istinito, učinili smo već jedan veoma važan korak. Nakon toga mora uslijediti još jedan korak, naime vjera koja spašava. Nakon što smo shvatili da postoji svemogući i sveznajući Bog koji nam se obratio po Gospodinu Isusu Kristu u bezgraničnoj ljubavi, možemo ga prihvatiti svim srcem. Isus, Sin Božji, želi nam biti prijatelj, spasitelj i Gospodin. Prihvatite ga još danas jer stoji pred vama pozivajući vas: „Vidi, ja (Isus) stojim na vratima i kucam. Ako netko čuje moj glas i otvori vrata, ući ću k njemu“ (Otkrivenje 3:20). Isus je čvrsto obećao da će prihvatiti svakoga tko mu krene u susret: “Neću izbaciti nikoga, tko dođe k meni” (Ivan 6:37). Objašnjavam kako to možete učiniti na vrlo praktičan način u videu “Kako predati svoj život Isusu”: www.wernergitt.de/leben ili također u pisanom obliku na www.wernergitt.de/turning   Direktor und profesor a.D. Dr.-Ing. Werner Gitt _________________________ [1]   wernergitt.de/Gottesbeweise – „Dokaz Božjeg postojanja““ [2]   W. Gitt: Information – Der Schlüssel zum Leben, CLV Bielefeld, 7. izdanje 2020, S. 266-279 i S. 472-476 – „Informacija – ključ života“ [3]   W. Gitt: Information – Der Schlüssel zum Leben, CLV Bielefeld, 7. izdanje 2020, S. 301-314 – „Informacija- ključ života“ [4]   Jan Roß: Die Verteidigung des Menschen – Warum Gott gebraucht wird, Rowohlt Berlin, 2012, S. 93 – „Čovjekova obrana – zašto trebamo Boga“ [5]   de.wikipedia.org/wiki/Menschenopfer – „ljudske žrtve“ [6]   Jan Roß, S. 94 i 102

Prof. Dr. Werner Gitt erklärt in dieser Schrift den Heilsplan Gottes - angefangen bei der Geburt Jesu (Krippe), über seinen Tod (Kreuz), bis hin zur Entrückung und ewigen Herrlichkeit (Krone). Gott schuf Abhilfe für die "Urkatastrophe" der Menschheit, den Sündenfall. Wie in der Bibel vorhergesagt, sandte er seinen Sohn auf die Erde. "Nie aber hat die Welt einen Gott gesehen - bis es Weihnachten wurde." Das Kreuz wurde für Kritiker zum Anstoß. Sie verstehen nicht, wie ein "Hinrichtungsinstrument" zum Zentrum eines Glaubens werden kann. Prof. Dr. Gitt sieht diese Kritik als Indiz, dass die Menschen ihr Sündenbewusstsein verloren haben: Es gab keinen anderen Weg für die Rettung des Menschen, weil die Trennung zwischen Gott und uns durch die Sünde so groß ist. Wenn Jesus einmal wieder kommt, wird man ihn als König erkennen. Dann wird die Menschheit zweigeteilt sein in Angenommene und Verworfene. Für diejenigen, die Jesus in ihr Leben aufnehmen wollen, gibt es ein vorformuliertes Gebet, das ihnen dabei hilft. Dieses Traktat eignet sich besonders gut zur Weitergabe an suchende Menschen! Jaslice, križ i kruna Prapovijesna katastrofa Našom zemljom iz dana u dan divljaju katastrofe: u prosincu 2004. godine tsunami je odnio 160 tisuća života, tragedija potonuća titanika broji 1522 žrtve, a drugi svjetski rat je iza sebe ostavio 50 milijuna žrtava. Ali prapovijesna katastrofa je ipak bio ljudski pad u grijeh u edenskom vrtu. Ona je i uzrok svih drugih katastrofa koje su ikada poharale zemlju. Grijeh je odvojio čovjeka od Boga, a bez Boga upadamo u vrtlog vječne propasti. Kada bi Bog u nebu dopustio samo jedan jedini grijeh, onda bi i patnja i smrt tamo našle mjesta. Ljudi koje je Bog stvorio i koje ljubi okrenuli su se protiv njega i time su si ‘zakupili’ smrt. O kako strašno! Jedna poslovica kaže: «Protiv smrti nema lijeka». Čak ni ljekovito bilje iz edenskog vrta tu ne pomaže! Ali možda Bog ima neko rješenje!? Božji način pomoći – poslao je svoga Sina Bog je već u edenskom vrtu šifrirano najavio plan spasenja, odmah nakon ljudskog pada u grijeh: «Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.» (Knjiga postanka 3,15). Dugi lančani niz proročanskih izjava upućuje uvijek iznova na spasitelja, kao npr.: «od Jakova zvijezda izlazi, od Izraela žezlo [ žezlo = Znak za vlast] se diže. (Knjiga brojeva 24,17). «A ti, Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena.» (Mihej 5,1). Posljednju vijest o dolasku spasitelja donio je jedan anđeo kada je Josipu otkrio rođenje i ime nebeskog djeteta: «nemoj se bojati dovesti kući ženu svoju Mariju, ... Rodit će sina, i nadjeni mu ime Isus, jer će on izbaviti svoj narod od grijeha njegovih.» (Evanđelje po Mateju 1,20-21). Tijekom povijesti su se na svjetskoj pozornici pojavili mnogi koji su sebi stekli slavno ime među ljudima: carevi i kraljevi, pjesnici i filozofi, različiti vjeroučitelji i čarobnjaci, dobri i zli. Ali nikad do tada svijet nije vidio Boga – tek na Božić. Dijete u jaslicama nije onakav Bog kakvog su ga zamišljali Grci na Olimpu ili Germani u Walhalli. On je jedini koji je mogao reći: Ja sam stvoritelj po kome je sve postalo (Evanđelje po Ivanu 1,1+3); «Ja sam istina» (Evanđelje po Ivanu 14,6), «Ja sam pastir dobri.» (Evanđelje po Ivanu 10,11), «Ja sam vrata» [k nebu] (Evanđelje po Ivanu 10,9). Kako je došao na ovaj svijet? Da li je došao uz gromoglasnu buku ili u pratnji nebeske vojske? Ne! Bog je izabrao jednu neudanu ženu iz Izraela – Mariju, da rodi Božjeg sina. To je iznenadilo Židove, koji su dolazak Mesije očekivali kroz slijedeće proročke riječi: «Tvoj kralj se evo tebi vraća» (Zaharija 9,9), ili «Ono će razbiti i uništiti sva ona kraljevstva» (Danijel 2,44). Nisu očekivali dijete u jaslicama, nego kralja koji je trebao moćno nastupiti; i protjerati Rimljane iz Izraela, uspostaviti svoje kraljevstvo u Jeruzalemu te velikog svećenika i pismoznance prozvati ministrima. Ali Isus nije tako došao. Zato su ga Židovi odbacili. Previdjeli su ona mjesta u pismima u kojima stoji da je morao doći prvo kao dijete: «Jer, dijete nam se rodilo, sina dobismo» ((Izaija 9,5). O njemu jedinom ovisi hoćemo li vječnost provesti u nebu ili u paklu. Tog Mesiju karakterizira slijedeće: jaslice (simboliziraju Isusov dolazak na svijet) križ (simbolizira naše spasenje, koje je Isus postigao na križu) kruna (simbolizira Isusovu vlast njegovim drugim dolaskom). Nema križa bez jaslica! Nema krune bez križa! Bez jaslica i bez križa nema ni neba za nas! Zato je morao doći Božić! Zašto neke križ sablažnjava? Kritičari kršćanske vjere postavljaju uvijek iznova pitanje: zašto takva brutalna smrt na križu? U vašoj vjeri se sve vrti oko čina smaknuća. Zar Bog nije mogao proći blaži put, da bi se izmirio s nama ljudima? Zašto je put izmirenja bio popločen smrću, patnjom, suzama i tugom? Zar se to nije moglo odigrati sa malo više stila? Zar Bog nije mogao, zbog naše nedostatnosti, zažmiriti na jedno oko? Svi ovi «zašto» nemaju osnove, zato što prikazuju grijeh bezazlenijim nego što jest. To je, čini se, bolest našeg vremena. Samo na križu možemo pročitati ono što ne nalazimo niti u jednoj drugoj knjizi filozofa i mislilaca: Križ nam pokazuje kakav je dubok jaz grijeh načinio između Boga i ljudi. Ponor je tako neizmjeran da je posljedica toga pakao (Evanđelje po Mateju 5,29). Križ nam daje realnu predodžbu o tome kako daleko Bog ide u svojoj ljubavi prema nama, naime tako daleko da je, žrtvujući svoga sina, doslovno otrgnuo najmilije od svoga srca. Isusov križ je najniže što se Bog mogao spustiti. Stvoritelj svemira i sveopćeg života dopušta da ga se pogubi kao razbojnika, bez da se brani. Kakva visoka cijena za grijeh! Ali upravo putem križa Isus može svakog grešnika pozvati k sebi: «A tko dođe k meni, sigurno ga neću izbaciti van» (Evanđelje po Ivanu 6,37). Ali isto tako i: Tko ne dođe, izgubljen je - zauvijek! Križ obilježava i kraj svih ljudskih puteva spasenja. Zato je Isus mogao tako isključivo proglasiti: «Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni!» (Evanđelje po Ivanu 14,6). Sve su religije u usporedbi sa sjajem križa samo svjetlucave fatamorgane u pustinji izgubljenog čovječanstva. Božićna je poruka zajedno sa porukom križa jedinstvena poruka spasenja: «jer sin čovječji je došao da izbavi i spasi ono što je izgubljeno» (Evanđelje po Mateju 18,11 i Evanđelje po Luki 19,10). On će ponovo doći Isus će ponovo doći na ovaj svijet. Ali tada neće doći kao dijete u jaslicama, nego kao kralj, sudac i vladar svjetova. U Evanđelju po Mateju 24,30 je taj događaj jasno prorekao: «Tada će se ukazati na nebesima znak – Sin Čovječji; tada će proplakati sva plemena na zemlji i vidjet će Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima nebeskim s velikom moći i slavom.» Kakav razlog za radost! Stvoritelj i spasitelj svijeta će doći ponovo! Ali zašto u Otkrivenju 1,7 stoji: «Zbog njega će proplakati svi narodi na zemlji.»? Zašto će vikati gorama i pećinama: «Padnite na nas i sakrijte nas od lica onoga koji sjedi na prijestolju!» (Otkrivenje 6,16)? Mnogi su tijekom života čuli o potrebi odluke za tog Isusa, ali su to zanemarili. Odabrali su ostati izgubljeni te su si time onemogućili put natrag k stvoritelju. Zato u očaju plaču i viču. Većina ljudi bira putove na kojima se Isus ne pojavljuje, a pri tome su jako dosjetljivi. Tako je, na primjer, jedna poznata američka glumica Shirley MacLaine, koja je živjela na ranču sa svojim psom, rekla: «Kada je moj pas Terry pored mene, imam svog osobnog Boga – on je, naime, reinkarnacija egipatskog boga Anubisa koji ima lik psa. To možda zvuči čudno, ali Terry i ja smo već u starom Egiptu proveli najmanje jedan zajednički život. On kao bog životinja, a ja kao princeza. Sada nas je život ponovo spojio.» Kada Isus ponovo dođe svi će ga vidjeti: «Evo dolazi u pratnji oblaka! I vidjet će ga svako oko, i oni koji su ga proboli. Zbog njega će proplakati svi narodi na zemlji.» piše apostol Ivan u Otkrivenju 1,7. Kada je 20. srpnja 1969. godine Neil A. Armstrong kao prvi čovjek stupio na mjesec, taj je događaj preko televizije pratilo oko 500 milijuna ljudi. Nakon smrti Lady Diane, u Londonu je 6. rujna 1997. godine održan do tada najveći pokop svih vremena. Tu je ceremoniju putem televizije pratilo oko 2,5 milijarde ljudi – što bi značilo oko četrdeset posto svjetskog stanovništva! Time je taj događaj u povijesti postao poznat kao prvi globalni pokop. Ali kod isusovog ponovnog dolaska neće biti potrebna kamera. Svi će ljudi taj najveći događaj u svjetskoj povijesti, moći pratiti «uživo». Onda će svatko moći vidjeti Isusa. To neće vrijediti samo za svjetsko stanovništvo koje u tom trenutku živi, nego i za sve generacije ljudske povijesti. I svi čitatelji ovog članka će biti nazočni. Tada će se raspravljati samo o jednom pitanju: kojoj skupini pripadam; četi spašenih ili izgubljenih? Isus će drugi puta doći iznenada: «Jer će dolazak Sina čovječjega biti sličan munji što sijevne na istoku i rasvijetli sve do zapada» (Evanđelje po Mateju 24,27). U jednom jedinom trenutku moći će istovremeno biti viđen na cijeloj zemaljskoj kugli. U koje doba dana će se to desiti? Odgovor na to pitanje nalazimo u Evanđelju po Luki 17,34: «Kažem vam: u onoj će se noći od dvojice što budu za istim stolom jedan uzeti, a drugi ostaviti.» Znači li to da će Isus ponovno doći u noći!? Dalje stoji: «A od dviju žena što budu skupa mljele [na polju, po danu] jedna će se uzeti, a druga ostaviti.» Nije mi poznato jesu li Kolumbu koji je otkrio Ameriku, bili poznati ovi stihovi. Ako da, onda je on iz toga mogao zaključiti slijedeće: Ako će se Isusov ponovni dolazak dogoditi u jednom jedinom trenutku, i Biblija to opisuje kao situaciju i po danu i po noći, onda je takvo što moguće samo na jednoj kugli. Ova dva stiha pokazuju još nešto bitno. Čovječanstvo će pri ponovnom Isusovom dolasku biti podijeljeno na prihvaćene i odbačene. Time je dodirnuta suština ljudskog problema. Sada je samo jedno pitanje bitno: Pripadam li onima koji su spašeni ili onima koji su izgubljeni? Jesi li već donio odluku? Bog je sve ljude stvorio kao osobe koje raspolažu slobodnom voljom. To nas uzdiže visoko iznad životinja. Upravo ta slobodna volja nam dozvoljava da se od njega udaljimo ili da mu se približimo. Bog je u Isusu učinio sve kako bi nam pokazao put u nebo. Ipak nas Biblija jako upečatljivo i sa upozorenjem uči, da se na tom putu spasenja ne nalaze svi. Što tu Bog može učiniti? Kada bi nam oduzeo slobodnu volju, izgubili bi našu osobnost; bili bi strojevi, marionete ili roboti koji samo izvršavaju programirane naredbe. U ovozemaljskom, kao i u zagrobnom životu, slobodna volja je sastavni dio osobnosti. O našoj odluci ovisi i naše vječno prebivalište. Jeste li razmišljali o tom danu koji dolazi? U usporedbi sa deset djevica, danih kao primjer u Svetom pismu, nas naš Gospodin Isus opominje da budemo spremni. On nas opominje: Pa svih deset je bilo «vjerno»; čvrsto su vjerovale da će biti svadba. Ali ipak nisu sve sprovodile svoju vjeru u djelo. Samo njih pet je ostvarilo cilj. Onima koji nisu spremni Isus kaže: «ne poznajem vas!» (Evanđelje po Mateju 25,12). Nespremnost uzrokuje propust za cijelu vječnost, kako Heinrich Kemner jednom reče: «Može se spavati, ali se može i probuditi u paklu!». Hermann Bezzel upozorava: «Možeš izlizati klupe u crkvi, a opet biti izgubljen.» «Vjernici» koji samo potvrđuju činjenice, ali ih ne sprovode u osobnom životu u djelo, stavljaju vječni život na kocku. Sve ili ništa Mnogi iz godine u godinu na Božić rado proslavljaju Isusa kao dijete u jaslicama. Nerijetko je to jedini dan u godini kada mislimo na Isusa. Ali simbolika jaslice, križ i kruna je nerazdvojiva. Uz Isusa pripadaju jaslice kao simbol njegovog dolaska među ljude, križ kao simbol njegove patnje i uskrsnuća, a kruna kao simbol njegovog kraljevskvog roda, što će svakome biti očito pri njegovom ponovnom dolasku. To je već od samog početka bio Božji plan spasenja protiv prastare katastrofe ovog svijeta. Posljednja katastrofa, a doživjet će je ljudi bez Isusa, bit će pakao. Ona će, na žalost, pokositi više ljudskih života nego sve katastrofe u povijesti zajedno, a ta smrt će biti vječna. Ali Bog svakome od nas upravo na Božić, i ne samo tad, postavlja osobno pitanje: hoćemo li primiti taj dar - jaslice, križ i krunu. Neka vaš odgovor bude «da»! Prihvatite oproštenje grijeha kroz Isusa Krista i učvrstite to jednom molitvom koja bi mogla zvučati ovako: «Danas sam čitao/čitala da samo poznajući Tebe mogu ući u nebesko kraljevstvo. Moja želja da jednom u vječnosti budem s Tobom u nebu. Molim te spasi me od pakla u koji bi, zbog moje krivice (grijeha), a posebno nevjere, došao. Zato što me voliš si i umro na križu za mene i platio kaznu za moje grijehe. Ti vidiš svu moju krivicu, i onu iz mog djetinjstva. Tebi je poznat svaki grijeh u mom životu – sve, ono čega sam svjestan, ali i ono što sam davno zaboravio. Tebi je poznat svaki otkucaj mog srca. Pred tobom sam kao otvorena knjiga. Takav kakav jesam ne mogu doći k Tebi u nebo. Molim Te oprosti mi moje grijehe, zbog kojih od srca žalim. Dođi sad u moj život i obnovi ga. Pomozi mi da odbacim sve što nije ispravno pred Tobom, i podari mi nove navike koje će biti na blagoslov. Otvori mi pristup k Tvojoj riječi, Bibliji. Pomozi mi da shvatim što mi želiš reći i daj mi poslušno srce da činim ono što se Tebi dopada. Budi Ti od sada moj Gospodin koga hoću slijediti. Pokaži mi, molim Te, put kojim trebam ići u svim područjima mog života. Hvala Ti što si me uslišao. Vjerujem Tvom obećanju da sam ovim obraćanjem postao dijete Božje, koje će s Tobom biti vječno u nebu. Amen.» Direktor i profesor a. D.Dr.-inž. Werner Gitt

Die Verteilschrift „Reise ohne Rückkehr“ von Prof. Dr. Werner Gitt zur enthält die Botschaft von zwei Zügen, die unterwegs sind Richtung Ewigkeit. Der „Lebenszug“, hat den Himmel als Ziel, der „Todeszug“ dagegen fährt in die ewige Verdammnis. Jeder wird eingeladen, vom Todeszug in den Lebenszug umzusteigen. Dies ist möglich für den, der Vergebung seiner Sünden durch Jesus Christus bekommt und ihn als Retter seines Lebens im Glauben annimmt. Dieses Traktat eignet sich besonders gut zur Weitergabe an suchende Menschen! Putovanje bez povratka Na zidiću jedne crkve u južnom Tirolu stoje četiri mrtvačke lubanje. Iznad toga visi ploča s natpisom: «Tko je bio bezumnik? Tko mudrac? Tko prosjak? Tko car?» U stvarnosti, ništa više nije vidljivo od careve moći i bogatstva. Lubanja prosjaka leži, možda neposredno, pored careve, ali ništa ne svjedoči o njegovom siromaštvu, o njegovoj poderanoj odjeći i praznom želucu koji krči. Mi smo skloni tome da postavimo drugu ploču sa natpisom: «Kroz smrt postaju svi isti!» U daljnjem tekstu ćemo ispitati da li je tako nešto opravdano. Marketinškim trikovima se sve pokušava prilagoditi određenoj grupi kupaca. Sve se radi ciljano. Smrt, naprotiv, ne poznaje određenu grupu. Nitko ju ne može izbjeći. Tom činjenicom su se bavili mnogi; filozofi, pjesnici, političari, sportaši, glumci, nepismeni i nobelovci. No, čini se da su se time ipak najintenzivnije bavili Egipćani. Oni su smrti podigli najveće spomenike na svijetu - piramide u Gizehu. Sva ta ljudska nastojanja je njemački pjesnik Emanuel Geibel kratko i točno obuhvatio u jednoj rečenici: «Život jest vječna zagonetka; smrt će ostati vječna zagonetka.». Iz poduljeg niza nastojanja da se objasni smrt, izdvajamo odgovor evolucijskog učenja: Smrt kroz evolucijski pogled na svijet Prema evolucijskom načinu razmišljanja smrt zauzima toliko značajno mjesto, da bez nje, sudeći prema toj teoriji, života na zemlji ne bi ni bilo. To je jasno vidljivo iz četiri osnovna pravila evolucijskog učenja o smrti: 1. smrt – potreban preduvjet evolucije: Carl Friedrich v. Weizsaecker je naglasio: «Kada individue ne bi umirale, ne bi bilo ni evolucije niti individua sa drugim osobitostima. Smrt individue je preduvjet evolucije». 2. smrt – izum evolucije: Widmar Tanner, profesor iz Regensburga, kao biolog postavlja opravdano pitanje činjenice postojanja u odnosu na smrt: «Kada i zašto smrt dolazi u naš svijet kada, zapravo, ne bi morala ni postojati?» i odgovara na to: «Proces starenja i dužina života su pojave prilagođavanja koje su se razvile u tijeku evolucije. Izum smrti je znatno ubrzao taj tijek.». Prema Regensburgu, putem programirane smrti uvijek postoji mogućnost isprobavanja nečeg novog. 3. smrt – tvorac života: Koliko se evolucionistički pogled na svijet razlikuje od biblijskog učenja, očito je u evolucionističkom uzdizanju smrti kao tvorca života. U tom kontekstu izjašnjava se i mikrobiolog Reinhard W. Kapplan tvrdeći da: „Ugrađeni proces starenja i umiranja je za individuu, posebno ljudsku, pun bola, ali to je cijena da nas je ona kao vrstu uopće mogla stvoriti.» 4. smrt – apsolutni kraj života: Prema teoriji evolucije život se može obrazložiti samo kao stanje materije u granicama fizike i kemije (Manfred Eigen). Vidimo da nam evolucija ne može dati zadovoljavajuće obrazloženje o smrti. Kod takve redukcije stvarnosti na isključivo materijalne fenomene ne preostaje mjesta za daljnju egzistenciju života nakon smrti. Čovjek se svodi na biološki stroj, pri čemu se njegov apsolutni kraj izjednačuje umiranjem organizma. U mehanizmu evolucije smrt služi usponu života koji slijedi. Prema tom shvaćanju bi se na vrijednost ljudskog života gledalo samo kao na doprinos u korist evolucije. Tko nam daje pravi odgovor? Tko bi nam mogao dati pouzdan odgovor na pitanje koji je smisao smrti i što dolazi nakon nje? Za odgovor na navedena pitanja potreban nam je netko kompetentan, odnosno netko tko ispunjava slijedeća četiri stroga uvjeta, morao bi: 1.) sam proći (kroz) smrt; 2.) se iz smrti vratiti natrag u život; 3.) imati moć nad smrti; 4.) biti apsolutno dostojan povjerenja. Kada bismo pročešljali svjetsku povijest s namjerom da pronađemo odgovor tko bi mogao ispuniti ta četiri jedinstvena uvjeta, onda nam preostaje samo jedna osoba, a to je Isus Krist: 1.) Bio je razapet na križu i umro je pred vratima Jeruzalema. Njegovi su neprijatelji htjeli biti sigurni da je on uistinu mrtav te su mu kopljem proboli bok iz kojega su potekli «krv i voda» (Ev. Po Ivanu 19,34). To je nekada bio znak da je razapeti zaista mrtav. 2.) On je nagovijestio da će treći dan uskrsnuti od mrtvih, što se i dogodilo. Žene su to jutro na dan uskrsnuća bili prvi očevici na grobu. Anđeo im reče: «On nije ovdje! Uskrsnuo je! (Ev. Po Luki 24,6). 3.) U Novom Zavjetu nalazimo izvješća o tri uskrsnuća iz mrtvih kroz Isusovu punomoć: Lazar u Betaniji (Ev. Po Ivanu 11, 41-45), mladić iz Naina (Ev. Po Luki 7,11-17) i Jairova kćer (Ev. Po Marku 5, 35-43). Inače nitko drugi, osim Isusa, nema punomoć tako jasno zapovjediti smrti. 4.) Samo je jedan, koji je mogao reći: «Ja sam istina» (Ev. Po Ivanu 14,6),hodio zemljom: to je bio Isus. Jedino je On mogao ostati pri svojoj tvrdnji i suočiti se sa svojim neprijateljima, koji su tražili bilo kakav razlog da mu dokažu i najmanju krivnju. Sad smo stigli na pravu adresu i došli do izvora istine. Istina je od životne važnosti za našu egzistenciju. Tko bi još svoj život htio graditi na zabludi? Znači, postoji jedan sa potrebnim ovlaštenjima koji nam može dati jasan odgovor. Od njega saznajemo što se sa svakim od nas zbiva neposredno nakon smrti. Isus nam u Evanđelju po Luki 16, 19-31 to pojašnjava na primjeru o dva čovjeka koji su upravo umrli. Jedan poznaje Boga, drugi je živio bez njega. Anđeli su Lazara odnijeli u Abrahamovo krilo i na tom mu je mjestu, koje Isus naziva raj (Ev. Po Luki 23,43), bilo dobro. Drugi, jedan bogataš, nalazi se neposredno nakon smrti u paklu i opisuje svoju užasnu situaciju slijedećim riječima: «... jer se strašno mučim u ovom plamenu» (Ev. Po Luki 16,24b). Drugim riječima, smrt, ni u kojem slučaju, ne čini sve istim; štoviše, možemo reći: Ako već u ovom svijetu postoje masivne razlike; s one druge strane smrtnog zida će između njih zjapiti nepremostivi ponor. Zbog čega je to tako? To se treba iscrpno obrazložiti: Trostruka smrt Po vrlo jasnom biblijskom svjedočanstvu ovaj svijet i sve što na njemu živi potekao je iz direktnog čina Božjeg stvaranja. Bila je to gotova i u potpunosti dovršena tvorevina: «I vidje Bog da je dobro». Bog je u suštini ljubav i milosrđe te je tako i sve stvorio kroz svoga graditelja (Izreke 8,30), Gospodina Isusa (Ev. Po Ivanu 1,10: poslanica Kološanima 1,16). I u činu stvaranja je ostao vjeran svojoj naravi, blagosti, milosrđu i ljubavi. To je jedna u potpunosti drugačija strategija od one evolucijske, koja je označena patnjom i suzama, okrutnošću i smrti. Tko na Boga gleda kao uzročnika evolucije, tj. podmeće mu takve metode stvaranja, prikazuje njegovo biće i njegovu narav u pogrešnom svijetlu. Slijedom toga možemo zaključiti da je ideja o evoluciji kojom upravlja Bog (tzv. teistička evolucija) u potpunosti neodrživa. Ali odakle onda potiče smrt, ako nije ni evolucijski faktor niti odgovara Božjoj naravi? Možemo ustanoviti da je smrt sveopća. Svi ljudi umiru; mala djeca kao i starci, ljudi cijenjeni zbog visokog morala kao i lopovi i pljačkaši, vjerni i nevjerni, svi. Za nešto sa tako prodornim učinkom mora isto tako postojati i općeniti uzrok. Biblija obilježava smrt kao posljedicu ljudskog pada u grijeh. Premda je Bog čovjeka na to upozorio (Postanak 2,17), čovjek je zloupotrijebio povjerenu mu slobodu i zbog toga pao u grijeh. Od tog trenutka je na snagu stupio zakon smrti: «jer je plaća grijeha smrt» (posl. Rimljanima 6,23).Tako je čovjek došao na put smrti, put koji je u grafici označen debelom crnom crtom. Mogli bi je slikovito nazvati i vlakom smrti. Od Adama, koji je odgovoran za to što se smrt uvukla u Božju tvorevinu (1. Posl. Korinćanima 15,22a), pa do danas se cijelo čovječanstvo nalazi u tom strašnom vlaku: «Prema tome, kao što po jednom čovjeku uđe grijeh u svijet a po grijehu smrt, tako smrt prijeđe na sve ljude, jer svi sagriješiše» (Posl. Rimljanima 5,12). To bi značilo da je smrt prije pada u grijeh bila nepoznata u cijelom stvaranju. Kada Biblija govori o smrti, ni u kojem slučaju ne misli na prestanak postojanja. Biblijska definicija smrti je «biti odvojen od...». Budući da pad u grijeh označava trostruku smrt (vidi grafiku), tako postoji i trostruka odvojenost: 1. Duhovna smrt: U trenutku pada u grijeh čovjek je pao u «duhovnu smrt», znači da je s time bio odvojen od zajedništva s Bogom. U tom stanju se nalaze svi ljudi koji ne vjeruju u svog stvoritelja. Oni sebično određuju način svog života i popuštaju strastima i zavodljivostima grijeha. Žive svoj život kao da Bog i ne postoji. Nemaju osobnu vezu s Isusom Kristom i odbacuju biblijsku poruku. U Božjim su očima duhovno mrtvi, iako tjelesno mogu biti u vrlo dobroj formi. 2. Tjelesna smrt: U daljnjem učinku dolazi do tjelesne smrti: «ta iz zemlje uzet si bio – prah si, u prah ćeš se i vratit» (Postanak 3,19). Zbog pada u grijeh je cijelo stvaranje podložno prolaznosti. 3. Vječna smrt: Posljednja stanica tog vlaka smrti je vječna smrt. Ali tamo ljudska egzistencija neće biti ugašena (Ev. po luki 16,19-31). To je situacija konačne odvojenosti od Boga. Božji gnjev ostaje nad njom, kao što stoji zapisano: «... jer kao što su nepokornošću jednoga čovjeka svi postali grešnici» (posl. Rimljanima 5,18). Isus opisuje to mjesto propasti kao pakao, kao najužasnije prebivalište uopće. Tamo se vatra «ne gasi» (Ev. Po Marku 9,43 & 45) i «gori vječno» (Ev. Po Mateju 25,41), «... ondje će nastati plač i škrgut zuba» (Ev. Po Luki 13,28). To je jedno jezivo mjesto «... gdje njihov crv ne umire i oganj se ne gasi» (Ev. Po Marku 9,48), mjesto «vječne propasti» (2. posl. Solunjanima 1,9). Kako gleda Bog na naše srljanje u propast? Bog, zbog svoje neograničene samilosti i svoje ljubavi prema nama, daje Svoga Sina na križ i tako ostvaruje jedinstveno djelo spasenja. Isusove riječi «svršeno je!» označavaju slikovito dovršenje vlaka života. Bog se izjasnio da je njegova volja za nas (npr. 1. posl. Timoteju 2,4), da budemo spašeni od vječnog pakla – ili, slikovito rečeno, da se iskrcamo iz jurećeg vlaka smrti. Pozvani smo da uđemo kroz uska vrata koja vode k nebu (Ev. Po Mateju 7,13a + 14). Prema zapisima iz Biblije se spašavamo jedino kroz Isusa. On je taj jedini put spasenja. Ako uđemo u vlak života, dolazimo na odredište koje se naziva vječni život. Ta zamjena vlakova se događa kada se obratimo Isusu, priznamo Mu naš stari grešni život, molimo Ga za oprost i prihvatimo Ga kao spasitelja. Kroz to u Božjim očima postajemo novo stvorenje. Oprost, koji je na poklon, može svatko prihvatiti, samo ako to želi. Za to što nam se kroz milost nudi kao poklon, Bog je platio neizmjernu cijenu - žrtvovao je Svog Sina. Tko prihvati Božju ponudu, pravi odlučujući korak, koji mu donosi vječni život (Ev. Po Ivanu 5,24). Ljudima se ta prilika nudi samo u ovozemaljskom životu. Put k životu Nakon jednog predavanja jedan je mladić došao na razgovor. Pitao sam ga: «Gdje se nalaziš?» Odgovorio je kratko: «Stojim na željezničkoj stanici!». Prepoznao je nešto bitno, a to je da se vlak smrti mora pod hitno napustiti. Njegovo pitanje je bilo: «Kako se sada popeti u vlak života?» Dopustio je da mu se objasni put i sad se vozi radosno k najboljem cilju. Bog nije samo Bog gnjeva prema grijehu, nego je također i Bog ljubavi prema grešniku. Ako se danas popnemo u vlak Života, onda smo time rezervirali lijepo mjesto koje se zove nebo. U 1. poslanici Korinćanima 2,9 o nebu stoji zapisano: «Ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na što ljudsko srce nije ni pomislilo: to je Bog pripravio onima koji ga ljube.» Bog je nama, kao bićima sa slobodnom voljom, prepustio da se odlučimo kojim putem želimo krenuti: «... pred vas stavljam : život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život dakle biraj...» (Ponovljeni zakon 30,19). Ovdje još jednom postaje jasno da je Božja volja usmjerena na život. Iz grafike možemo jednostavno uočiti: «Ako si samo jednom rođen (prirodno, tjelesno rođenje), onda umireš dva puta (prvo tjelesna, a onda vječna smrt); ali ako si dva puta rođen (prirodno, tjelesno rođenje i ponovno rođenje u Kristu), onda umireš samo jednom (tjelesna smrt)!» Vjera u Božjeg Sina oslobađa od prokletstva osude i donosi sigurnost vječnog života: «Tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima vječni život. On ne dolazi na sud, već je prešao iz (duhovne) smrti u (vječni) život.» (Ev. Po Ivanu 5,24). Ako razmislimo o dosegu naše odluke vezane uz našu vjeru, onda istovremeno postaje jasno kakve tragične posljedice teorija evolucije i njeno učenje ostavljaju na njezine sljedbenike. Ona prikriva opasnost od vječne smrti i gleda kako ljudi propuštaju ponudu spasenja. Ali, Isus je došao da nas spasi od beskrajnog bezdana i pakla. Obratite se Bogu u molitvi. Na taj način već danas napuštate vlak smrti i penjete se u vlak života. Tu temeljitu promjenu u životu možete početi slijedećom molitvom. «Gospodine Isuse, shvatio sam svoju fatalnu situaciju. Moj način života se ni u kom slučaju ne slaže s Tvojom Riječi. Sad znam da sjedim u pogrešnom vlaku. Zbog toga sam duboko uzdrman i molim Te usrdno da mi pomogneš. Oprosti mi svu moju krivicu, zbog koje iskreno žalim, i promijeni moj život da mogu čitajući razumjeti Tvoju riječ i prema njoj se ravnati. Uz Tvo- ju pomoć se sad želim popeti u vlak života i zauvijek biti s Tobom. Prihvaćam Te u svoj život. Budi moj Gospodin i daj mi volju i snagu da Te slijedim. Zahvaljujem Ti od sveg srca što si me oslobodio od mojih grijeha i što se smijem nazvati Božjim djetetom. Amen.» Direktor i Profesor a.D.Dr.-Inž. Werner Gitt

An verschiedenen Beispielen wird die Genialität der Schöpfung dargestellt. Als Wissenschaftler erklärt Prof. Dr. Werner Gitt, dass die unglaubliche Information, die in der ganzen Schöpfung steckt, einer intelligenten Quelle bedarf. Diese Quelle ist Gott selbst. Die Wissenschaft kann nur das "Was" analysieren, nicht aber das "Woher". Das "Am Anfang schuf Gott Himmel und Erde" der Bibel gibt uns eine Antwort auf die Frage nach der Herkunft des Lebens. Der Gedanke, Gott hätte durch Evolution geschaffen (die so genannte "Theistische Evolution"), untergräbt die Autorität der Bibel und ist mit dem christlichen Glauben unvereinbar. Die Bibel zeigt deutlich, dass Jesus der Schöpfer ist. Jesus hat die Menschen geschaffen und liebt sie hingebungsvoll. Darum lädt Jesus dazu ein, diese Liebe anzunehmen. Dieses Traktat eignet sich besonders gut zur Weitergabe an suchende Menschen! Tko je stvoritelj? Svijet koji promatramo Pogled u svijet živih bića nam pokazuje osmišljene koncepte na visokom stupnju razvoja: Sisavac Kit tako je opremljen da može roniti 3000 metara, a da kod izronjavanja ne umre od ronilačke bolesti. Djetlić može lupati snažnim udarcima u drvo, ali neće dobiti potres mozga. Sam život u većini slučajeva ovisi o potpunoj funkciji organa (npr. srce, jetra, bubreg). Organi u razvoju ili napola razvijeni organi su bezvrijedni. Tko se ovdje poistovjećuje sa Darvinovim mislima mora znati slijedeće: Evolucija ne nudi odgovor što će biti sa organom kasnije, tijekom razvoja. Mnoge ptice selice posjeduju autopilot koji ih, bez obzira na vremenske prilike i doba dana, sigurno dovodi do cilja. Troprsti zlatar leti sa Aljaske na Havaje da tamo prezimi. Potrebna energija od 70 grama masti za let od 4500 km jako je precizno izračunata, a 6,8 grama rezerve je predviđeno za slučaj vjetra iz suprotnog smjera. Indijska lađica (Nautilus pompilius) živi na vanjskom rubu namotane vapnene ljuske, čiji je nutarnji prostor podijeljen u komore. One se, ovisno o trenutačnoj dubini ronjenja, pune plinom, tako da je uvijek ostvareno stanje lebdenja. Naše moderne podmornice u usporedbi s tim izgledaju nezgrapno i nespretno. Te se životinje obično nalaze na dubini od oko 400 metara, a po noći se dižu čak i na dubinu od 100 metara. Nekoliko mikroskopski malih bakterija imaju ugrađene elektromotore na protonski pogon, koji im omogućuju da se kreću naprijed i nazad. Na tako nezamislivo malom prostoru, od doslovno samo šest milijarditih dijelova kubičnog milimetra, Koli bakterija raspolaže sa čak šest takvih motora, svojom elektranom za proizvodnju struje, kompjuterskim sustavom i znatnim broj kemijskih tvornica. Živa stanica je za desetke potencija kompliciranija i genijalnije oblikovana od svih strojeva koje je ljudska ruka napravila. U njoj se istovremeno odvijaju tisuće reguliranih i vremenski usklađenih kemijskih procesa. U DNK-molekulama žive stanice nalazimo najveću poznatu gustoću informacije na jednom prostoru. Koliko bi se knjiga džepnog formata s takvom tehnikom pohrane podataka moglo smjestiti na prostor veličine vrha igle, kada bi se on sastojao samo od DNK-materijala? To bi bilo 15 bilijuna primjeraka! Naslagane jedna na drugu dosegle bi visinu od 200 milijuna kilometara što odgovara udaljenosti zemlja-mjesec (= 384 000 km) više od 500 puta. U našem svemiru se nalazi otprilike 1025 zvijezda (= jedinica sa 25 nula). Nijedan ljudski život ne bi bio dovoljan da ih se izbroji. Kada bi za brojanje koristili jedno jako brzo računalo, koje u sekundi vrši deset milijardi računskih operacija, trebao bi za to 30 milijuna godina. Osvrćući se na samo tih nekoliko primjera, svakom se čovjeku koji uključi zdravi razum postavlja pitanje o podrijetlu svih tih genijalnih koncepata (planova). Evolucija, koju zastupaju mnogi suvremenici, nije prikladan odgovor zato što ona sve svodi isključivo na područje materije - također i neizmjerne informacije u stanicama, dušu i svijest. Prirodni zakoni informacije kažu da informacija nije nešto materijalno, i zato je ona uvijek ovisna o inteligentnom izvoru, znači o tvorcu koji ima volju. U djelima stvaranja se odražava upravo takva silna i moćna Inteligencija i mudrost . Zbog djela stvaranja se nameće zaključak o postojanju jednog kreativnog stvoritelja. Postavlja se pitanje: Gdje možemo naći pouzdan odgovor? U okviru prirodne znanosti je stvarnost prostora i vremena koje nas okružuje moguće ispitati samo različitim metodama mjerenja i prosuđivanja. Samo ono «što» je stvoreno se može obrađivati, ali ne i «otkuda» potiče. Odgovor na ovo drugo pitanje leži izvan svih ljudskih napora i može ga dati samo sam stvoritelj. Ali gdje se objavio stvoritelj? U Bibliji, kuranu ili u nekoj drugoj povijesnoj knjizi? Te mnoge religije ne mogu biti sve istinite upravo zato što su proturječne. Ili su sve pogrešne ili samo jedna može biti istinita. Važno mjerilo za ispitivanje istinitosti su ispunjena proročanstva. Biblija je jedina knjiga u kojoj su dokazano ispunjena 3268 proročanstva. Takvu vjerodostojnost ne posjeduje niti jedna druga knjiga na svijetu. Biblija se ističe kao jedinstvena u usporedbi sa svim što je ikad napisano. Zato smatram da je Biblija, Božja riječ, upućena nama ljudima. Biblija nam već u prvom stihu daje odgovor na pitanje o stvoritelju: «U početku stvori Bog nebo i zemlju.» To jako dobro odgovara gore navedenom zahtjevu o dokazu nekog inteligentnog izvora. Tko je taj stvoritelj? Bog je postojao prije svega. On je djelovao još prije nego što su postojali prostor, vrijeme i materija. Kada se ta prva rečenica promatra zasebno, stječe se dojam kako je Bog otac jedini stvoritelj. Presudna uputa, da on nije jedini koji je stvarao, proizlazi već iz samog izvješća o stvaranju: I reče Bog: «Načinimo čovjeka» (Postanak 1,26). I Duh Sveti je učestvovao u tome, a njegovo sudjelovanje se može zaključiti iz drugog stiha izvješća o stvaranju: «... i Duh Božji lebdio je nad vodama.» Biblija nam ne kazuje sve odjednom; ona nas često informira korak po korak. U Novom Zavjetu se pitanje «Tko?» točnije obrazlaže. Tako je po prvoj poslanici Korinćanima 8,6 Isus Krist značajno uključen u djelo stvaranja: «mi nemamo nego jednoga Boga, Oca, od koga sve dolazi i za koga postojimo, i jednoga Gospodina, Isusa Krista, po komu postoji sve i po komu postojimo također i mi.» Hebrejska riječ «Elohim» u knjizi postanka 1,1 predstavlja množinu za Boga Stvoritelja. Djelo svaranja si možemo slikovito predočiti na jednom svakodnevnom događaju: Mi se, kao obitelj vozimo autom k prijateljima. Kada se približava vrijeme povratka, onda ja, kao otac obitelji, kažem: «Hajde da sada idemo kući.» Iako ja ovdje govorim u množini, to ipak znači: Samo jedno će sjediti za volanom i zaista voziti. Ostatak obitelji isto sjedi u autu, znači vozi se, premda samo vozač pokreće volan i stišće papučice. Kroz ovu jednostavnu sliku možemo steći predodžbu koju nam Biblija daje o izvršitelju stvaranja. Bog je kroz Isusa Krista stvorio svijet. To je u poslanici Hebrejima 1,2 jasno formulirano. Početak Evanđelja po Ivanu također jasno dokazuje da sve što postoji ima uporište u Isusu: «Sve je po njoj (= kroz riječ = kroz Isusa) postalo i ništa što je postalo nije bez nje postalo» (Evanđelje po Ivanu 1,3). Isus Krist je Stvoritelj O Isusovoj uključenosti u stvaranje čitamo dalje u poslanici Kološanima 1,16-17: «jer je u njemu (= u Isusu Kristu) sve stvoreno – sve na nebu i na zemlji; vidljivo i nevidljivo, bilo prijestolja, bilo gospodstva, bilo poglavarstva, bilo vlasti; sve je stvoreno po njemu i za njega. On je prije svega, i sve se u njemu drži u redu.» U vidljivom, materijalnom svijetu ne postoji ništa što nije stvoreno kroz Isusa. Ovo se odnosi i na ogromni svemir sa nebrojenim milijunima galaksija kao i najsitniji detalji procesa rada žive stanice ili strukturna građa atoma. Isus nije samo začetnik cjelokupnog mikro- i makrokozmosa; on ima i najvišu vlast. Povrh toga je također i ono za nas nevidljivo napravljeno kroz Isusa. On je oživio nebo sa nebrojenim stvorenjima, koje Biblija naziva anđelima. Kao što je sve u Božjem stvaranju raznoliko a ujedno uređeno, tako se to odnosi i na nevidljivi svijet, kako pokazuju i izrazi prijestolja, gospodstva, poglavarstva i sile. Isus nije samo stvoritelj, nego i onaj koji taj svijet održava. Sve ima svoje postojanje u njemu. Svijet nije nakon njegovog stvaranja bio prepušten samom sebi, nego ga On, kroz svoju riječ koja je puna snage, nosi i održava. Tako se mi ne trebamo plašiti neke svemirske katastrofe kroz sudar zvijezda ili izgorjevanja i ohlađenja sunca. Isus će održati svijet do njegovog ponovnog dolaska. Čovjek nije proizvod igre na sreću, kao što kaže nobelovac Jaques Monod, nego smo mi ciljano stovreni sa točnom odredbom – k Isusu! Bez tog cilja je naš život promašen. Isusovo stvaralačko djelo u Starom Zavjetu Prije svega ćemo citirati dva teksta iz Staroga Zavjeta. Jedan stoji u Psalmu 45,7-8: «Prijestolje je tvoje, Bože, u vijeke vjekova, i pravedno žezlo – žezlo je tvog kraljevstva! ... stoga Jahve, Bog tvoj, tebe pomaza uljem radosti kao nikog od tvojih drugova.» Drugi tekst nalazimo u Psalmu 102,25-26: «Bože moj, nemoj me uzeti u sredini dana mojih! U početku utemelji zemlju, i nebo je djelo ruku tvojih.» Prvi dojam kod čitanja ovog teksta je da se ovdje radi o Bogu Ocu kao stvoritelju. Možda nas iznenađuje da se oba teksta citiraju u Novom Zavjetu u poslanici Hebrejima 1,8-10 i upotrebljavaju za Isusa: «za Sina naprotiv veli: «Prijestolje tvoje, Bože, postoji vječno», i: «Žezlo je pravde žezlo tvoga kraljevskog dostojanstva. Ljubio si pravednost a mrzio bezakonje, zato te Bog, tvoj Bog, pomazao uljem radosti mimo tvoje drugove.» I još: «Ti si, Gospodine, u početku udario temelje zemlje, a nebesa su djelo ruku tvojih.» Kako je stvoritelj napravio svoja djela? Ako pitamo kako je izvršeno stvaranje, onda nam Biblija otkriva stvoriteljeve metode: kroz Božju riječ: Psalam 33,6; Evanđelje po Ivanu 1,1-4 bez polaznog materijala: Poslanica Hebrejima 11,3 kroz Božju snagu: Jeremija 10,12 kroz Božju mudrost: Psalam 104,24; Poslanica Kološanima 1,15-17 po Božjoj volji: Postanak 1,26; Otkrivenje 4,11 •kroz Božjeg Sina: Evanđelje po Ivanu 1,1-4; Evanđelje po Ivanu 1,10; Poslanica Kološanima 1,15-17 po Isusovim osobitim obilježjima: Evanđelje po Mateju 11,29; Evanđelje po Ivanu 10,11. Ti faktori su bili djelotvorni u okviru šest dana stvaranja. Oni ne podliježu zbivanjima po prirodnim zakonima i stoga su razumljivi samo kroz vjeru. Današnji zakoni prirode uređuju tokove u našem svijetu, ali oni nisu uzrok, nego tek rezultat stvaranja. Što nam je dano u Isusu Kristu? On je temelj na kojem možemo graditi naš život. Jedna Banka, koja daje kredite za gradnju propagira sljedećom reklamnom rečenicom: «Na ovom kamenju možete graditi. Mi za Isusa zaista možemo reći: «Na ovom temeljnom kamenu možete zidati» U Isusu ima sve svoj razlog: stvaranje, Biblija, vjera, spas, mir, nada, put k Ocu, cilj života. Krist je nepomična čvrsta stijena (1. Poslanica Korinćanima 10,4), na kojoj se svi ljudskim umom smišljeni sistemi ruše. Kad Bog kaže: «Uništit ću mudrost mudrih» (1. Poslanica Korinćanima 1,19), onda se to događa na stijeni Isusu. Raznim ideologijama, ateizmu i principima evolucije je ovdje kraj i raspadaju se. Također će se i svi oni koji tog «dizajnera», «stvoritelja» i «spasitelja» tako žestoko odbacuju morati tom Gospodinu u konačnici pokloniti (Poslanica Filipljanima 2,10). Zašto je teorija evolucije tako opasna? Ona ne samo da nam predočava pogrešan pogled na svijet, nego nas i dovodi u beznadno i očajno stanje, kao što ga je njemački pisac Jean Paul (1763-1825) u svom romanu «Siebenkaes» zgodno opisao: «Nema Boga ... ukočeno nijemo ništa! Hladna vječna nužda! Suludi slučaj... Kako je svatko tako sam u mrtvačkoj grobnici svemira!» Evolucija tvrdi da može objasniti svijet bez stvoritelja. To je istovjetno ateističkom zavođenju ljudi. Po Isusovom svjedočenju sa ateističkim stavom završavamo u paklu: «tko ne bude vjerovao, osudit će se.» (Evanđelje po Marku 16,16). Neki pokušavaju objasniti evoluciju kao metodu koju Bog primjenjuje. Ali da je Bog stvarao kroz evoluciju onda: ne bi bilo prvog ljudskog para tada ne bi bilo ni grijeha, zato što je «agresija pokretni kotač, koji potiče evoluciju» (Joachim Illies) tada bi Bog koristio smrt kao sredstvo stvaranja tada bi otkupljenju kroz Isusa, koji se u usporedbi sa grešnim Adamom naziva i «posljednji Adam» (1. Poslanica Korinćanima 15,45), bio oduzet dokaz. Te izjave dokazuju, da takozvana «teistička evolucija» dovodi temeljne postavke Biblije u pitanje i time je odbacuje. Zato nam samo preostaje da tu pogrešnu ideju odlučno odbacimo. Misao od koje zastaje dah Upoznali smo Isusa kao stvoritelja svega što postoji. On postoji oduvijek i kralj je nebeskog kraljevstva. Dana mu je sva vlast, nebeska i zemaljska (Evanđelje po Mateju 28,18). Čovjek na golgotskom križu i stvoritelj ovoga svijeta i života na zemlji je jedna te ista osoba! Od ove činjenice naprosto zastaje dah! On se radi bezgranične ljubavi prema nama dao razapeti i nije se branio, da bi se za nas mogla otvoriti vrata neba. Tko to odbacuje, gubi sve: «kako ćemo izbjeći mi kazni ako zanemarimo takvo i toliko spasenje?» (Poslanica Hebrejima 2,3). Tko ga prihvati kao svog spasitelja, dobiva sve: «tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima vječni život. ... već je prešao iz smrti u život.» (Evanđelje po Ivanu 5,24). Molite Gospodina Isusa za oproštenje svih vaših grijeha, da bi mogli opstati na Božjem sudu i prihvatite ga kao vašeg osobnog stvoritelja i spasitelja i slijedite ga. Direktor i profesor a. D. Dr.-inž. Werner Gitt

Die grundlegende Frage, die suchende Menschen sich stellen, wird hier von Prof. Dr. Werner Gitt beantwortet. "Wie findet man den Himmel?" Auf jeden Fall nicht durch eigene Anstrengungen oder Konzepte. "Was aber bringt uns wirklich in den Himmel?" Gott hat die Einladungen für den Himmel schon verteilt wie im Gleichnis des Menschen, der zu einem großen Fest Einladungen verschickte. Doch viele Menschen redeten sich heraus. Prof. Dr. Gitt ruft dazu auf, nicht so "kurzsichtig" wie diese Leute zu sein. Jesus will uns vor der Hölle erretten und diese wird kein Vergleich zu der sogenannten "Hölle von Auschwitz" sein. Er hat am Kreuz für unsere Schuld bezahlt, wir müssen diese Einladung nur annehmen, dann ist ein Platz im Himmel "gebucht". Ein Entscheidungsgebet soll den Lesern dabei helfen. Dieses Traktat eignet sich besonders gut zur Weitergabe an suchende Menschen!  Kako dospjeti u nebo?  Mnogi ljudi potiskuju pitanje o vječnosti. To je vi­­dljivo i kod onih koji razmišljaju o kraju svog života. Američka glumica Drew Barrymore je kao dijete odigrala glavnu ulogu u filmu «E.T.-vanzemaljac». U svojoj 28-oj godini (rođena je 1975. g.) izjavila je: «Ako mi se dogodi da umrem prije svoje mačke, molim vas dajte joj da pojede moj pepeo. Onda ću barem živjeti dalje u svojoj mački.» Kakav kratkovidan i nepojmljiv odnos prema smrti, zar ne? U Isusovo vrijeme su mnogi ljudi dolazili k njemu. Njihovi zahtjevi su skoro uvijek bili vezani uz njihove svakodnevne potrebe: Deset gubavaca je htjelo biti izliječeno (Lk 17:13) Slijepi su htjeli progledati (Mt 9:27) Jedan je čovjek tražio Isusovu pomoć oko podjele nasljedstva (Lk 12:13-14) Kod njega su dolazili sa provokativnim pitanjem da li se treba plaćati porez caru (Mt 22:17). Malo je onih koji su kod Isusa došli saznati kako se dospjeva u nebo. Jedan bogati mladić mu se obratio pitanjem: «Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?» (Lk 18:18). Isus mu je rekao da proda sve za što je njegovo srce vezano, da pođe za Njim i da ga slijedi. Ali mladić je bio suviše bogat, nije poslušao savjet te se time odrekao neba i vječnog života. Bilo je i ljudi koji uopće nisu tražili nebo ali su ga, nakon susreta sa Isusom, odmah prihvatili. Zakej je želio vidjeti Isusa jedino iz radoznalosti, ali je našao više no što je očekivao. Isus je posjetio njegov dom i ovaj je čovjek pronašao nebo. «Reče mu na to Isus: Danas je došlo spasenje ovoj kući.» (Lk 19:9). Kako pronaći nebo? Od dosad navedenoga možemo zaključiti: Kraljevstvo Nebesko možemo pronaći točno u određeno vrijeme. Dobro je to znati jer se to tiče baš tebe, dragi čitatelju! Bog ti može darovati život vječni upravo sada dok čitaš ovaj tekst. Svojim zaslugama ne možeš steći kraljevstvo nebesko. Čovjek može pronaći kraljevstvo nebesko potpuno nespreman. Naše čežnje za ulazak u nebo su potpuno pogrešne ukoliko ne proizilaze iz Božjih načela. Jedna pjevačica, pjevajući o klaunu koji je poslije dugogodišnjeg rada napustio cirkus, kaže: «On će vjerojatno otići u nebo jer je ljude stvarao sretnima.» Jedna imućna žena, financirala je izgradnju kuće za 20 žena u kojoj su one mogle besplatno stanovati samo pod jednim uvjetom: da se svakog dana jedan sat mole za spas njene duše. Ali što nas zaista dovodi u nebo? Da bi nam na to pitanje odgovorio, Isus nam je ispričao jednu usporedbu. Jedan čovjek (koji simbolizira Boga) je spremio veliku svečanost (koja simbolizira nebo), ali je pozvao jedino odabrane goste. Poziv su odbili uz razočaravajuće isprike; prvi je kupio njivu, drugi je kupio volove , treći se oženio. Isus završava usporedbu presudom domaćina: «A kažem vam: ni jedan od onih pozvanih neće okusiti moje večere» (Lk 14:24) Stoga postaje jasno da čovjek može dobiti ili izgubiti nebo. Osnovno je pitanje hoćemo li primiti ili odbaciti pozivnicu. Možemo li još lakše ući u nebo? Ne! Ako jednog dana bude puno ljudi odbačeno od kraljevstva nebeskog, to neće biti zbog toga što nisu znali put, nego zato što su odbili pozivnicu. Ono troje ljudi iz usporedbe nam ne služe kao primjer, jer nitko od njih nije prihvatio pozivnicu i otišao na svečanost. Da li je zato svečanost propala? Naprotiv! Poslije otkaza domaćin je poslao pozivnice posvuda. Sada važi najjednostavniji poziv: «Dođite». Svatko, tko prihvati pozivnicu, dobiva sigurno mjesto na večeri. Što se događa? Da, ljudi dolaze, puno njih. Poslije nekog vremena domaćin pravi račun: ima još slobodnih mjesta! I kaže slugama: «Izađite opet! Pozovite još ljudi!» Na ovom mjestu bih usporedbu želio usmjeriti na nas, jer ona zapravo oslikava naš život danas. Ima još slobodnih mjesta u nebu i Bog ti danas kaže: «Dođi, zauzmi svoje mjesto u nebu! Budi mudar i sačuvaj sebi mjesto za vječnost. Učini to danas!» Nebo je iznimno lijepo i zato ga Gospodin Isus uspoređuje sa velikom svečanosti. U prvoj poslanici Korinćanima 2:9 stoji pisano: «Ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na šta ljudsko srce nije pomislilo: to je Bog pripravio onima koji ga ljube.» Ništa, ama baš ništa na ovoj zemlji se po ljepoti ne može ni približno usporediti sa nebom. Ni u kom slučaju ne smijemo propustiti nebo, jer je ono iznimno dragocjeno. Postoji netko tko nam je otvorio vrata neba. To je Isus, Sin Božji! Njemu trebamo zahvaliti zato što nam je nebo danas tako lako dostupno. Sada to ovisi jedino o nama. Jedino onaj koji je zaista kratkovidan poput one trojice iz usporedbe, neće pozitivno odgovoriti pozivu. Spasenje se ostvaruje jedino kroz Gospodina Isusa U Djelima Apostolskim 2:21 čitamo jedan jako važan stih: „I tko god prizove ime Gospodnje [= Isus] bit će spašen.“ To je ključna rečenica u Novom Zavjetu. Kada je Pavao bio u zatvoru u Filipima, usmjeravao je razgovor sa stražarom na jednu najvažniju točku za postizanje vječnog života.: „Vjeruj u Gospodina Isusa i spasit ćeš se – ti i tvoj dom“ (Djela Apostola 16:31). Ta je poslanica kratka ali odlučna. Ima snagu promijeniti život. Te se iste noći stražar pokajao i uzvjerovao u Isusa Krista (obratio). Ima nešto što svakako moramo znati: Isus nas hoće izbaviti s puta koji vodi u propast, u pakao.” U vezi neba i pakla Sveto Pismo kaže da će ljudi tamo biti vječno. Prvo je krasno, a drugo užasno, trećeg mjesta nema! Pet minuta nakon smrti nitko neće moći reći da je smrt kraj našeg postojanja. Isus je naša sudbina. Naše vječno postojanje ovisi od jedne jedine osobe: od Isusa i od naše veze s njim! Kada sam jednom propovijedao u Poljskoj, posjetio sam nekadašnji koncentracioni logor Aušvic koji se nalazio na jugu Poljske. Logor su tijekom drugog svjetskog rata uspostavili nacisti i u njemu sistematski ubijali ljude. Tamo su se događale grozne stvari. Od 1942. do 1944. g. je tu bilo ugušeno, a zatim i spaljeno više od 1,6 milijuna ljudi, većinom Židova. O ovom logoru smrti je pisano da je to bio ”Pakao Aušvica.” Ja sam o tom nazivu razmišljao dok nas je jedna službenica uvodila u jednu plinsku komoru u kojoj je tijekom drugog svjetskog rata istovremeno umiralo po 600 ljudi. Bilo je nezamislivo užasno. Ali, je li to bio pakao? Kao skupina posjetitelja mogli smo vidjeti plinsku komoru jer je u siječnju 1945. g. užasu došao kraj. Logor je danas otvoren za posjetitelje i više nitko tamo neće biti mučen i trovan. Plinske komore Aušvica su bile vremenski ograničene. Ali pakao, kako ga Biblija opisuje, je vječan. U ulaznoj dvorani današnjeg muzeja se moj pogled usmjerio k jednoj slici, koja je prikazivala križ sa Isusovim tijelom. Jedan je zatvorenik urezao svoju nadu u Gospodina jednim čavlom u zidu. I ovaj je umjetnik umro u plinskoj komori. Ali on je poznavao Spasitelja Isusa. On je umro na jednom užasnom mjestu, ali za njega je nebo bilo otvoreno. Paklu, na koga Gospodin Isus Krist u Novom Zavjetu (Mt 7:13; Mt 5:29-30; Mt 18:8) uporno upozorava, nema kraja. Kada se čovjek jednom nađe u njemu ostaje tamo zauvijek. Pakao je, za razliku od Aušvica, vječan. Nebo je također vječno. To je mjesto na koje nas Bog želi dovesti. Zato nemojte odbacivati pozivnicu da tamo uđete. Dozovite ime Gospodina Isusa i rezervirajte svoje mjesto u nebu! Poslije jedne moje propovijedi me je neka žena sasvim uzbuđeno upitala: ”Je li uopće moguće da čovjek rezervira svoje mjesto u nebu? To pomalo zvuči kao turistička promidžba”. Slažem se s njom. Ali tko nema rezervaciju, neće ni stići do cilja. Ako želite letjeti do Havaja, morate imati važeću kartu. Ista žena me ponovno upitala: ”Da, ali se karta mora platiti?!” - ”Pa da, karta do neba također! Ali ona je toliko skupa da je nitko od nas ne može kupiti. Naš grijeh je smetnja. Bog ne trpi grijeh u svom nebu. Tko želi nakon ovoga života provesti vječnost u nebu kod Gospodina, mora biti prvo oslobođen svoje krivice i svoga grijeha. To oslobođenje se može ostvariti jedino kroz jednu bezgrešnu osobu, a ta osoba je Isus Krist. Jedino je on mogao sve platiti! On je platio svojom krvlju, kroz svoju smrt na križu.” I što moram učiniti da bih stigao u nebo? Bog nam upućuje svoju pozivnicu na isti način kao i domaćin iz usporedbe. Mnogi stihovi u Svetom Pismu nas uporno pozivaju da se odazovemo Božjem pozivu: «Borite se da uđete na uska vrata» (Lk 13:24). «Od tada je Isus počeo propovijedati: Obratite se jer je blizu kraljevstvo nebesko!» (Mt 4:17). «Uđite na uska vrata! Jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji idu njim. O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u život i malo ih je koji ga nalaze!» (Mt 7:13-14). «Postigni vječni život u koji si pozvan» (1. Tim 6:12). «Vjeruj u Gospodina Isusa pa ćeš se spasiti ti i tvoj dom» (Djela Apostola 16:31). To su jako dirljivi i uporni pozivi. Osjeća se njihova ozbiljnost, odlučnost i hitnost. Najbolja odluka je da na pozivnicu za nebo odgovoriš molitvom koja bi, jednostavnim riječima, mogla glasiti ovako: «Gospodine Isuse Kriste, ja sam do sada živio kao da Tebe i nema. Sada sam spoznao tko si Ti i zato se kao prvo obraćam Tebi. Ja sada znam da postoji nebo i pakao. Spasi me, molim te, od pakla u koji bi, zbog sve moje krivice (grijeha), a posebno nevjere, došao. Moja je želja da jednom u vječnosti budem s Tobom u nebu. Svjestan sam toga da u nebo ne mogu doći svojim zaslugama, nego samo vjerom u Tebe. Zato što me voliš si i umro na križu za mene, sve moje promašaje na sebe uzeo i za mene platio. Ja ti se za to zahvaljujem. Ti vidiš svu moju krivicu, i onu iz mog djetinjstva. Tebi je svaki pojedinačni grijeh moga života poznat – sve, ono čega sam svjestan, ali i ono što sam davno zaboravio. Ti znaš sve o meni, poznaješ me potpuno. Tebi je poznat svaki otkucaj mog srca, bilo da je to radost ili tuga, bilo briga ili malodušnost. Pred Tobom sam kao otvorena knjiga. Takav kakav jesam, kako sam živio, ne mogu opstati pred Tobom i pred živim Bogom te bi tako propustio priliku za nebo. Zato te molim da oprostiš svu moju krivicu, zbog koje od srca žalim. Ja Te sada prihvaćam kao moga Gospodina. Preuzmi Ti vlast u mome životu. Želim živjeti po tvojoj volji. Pomozi mi da odbacim sve što nije ispravno pred Tobom, i podari mi nove navike, koje će biti na blagoslov. Otvori mi pristup k tvojoj riječi, Bibliji. Pomozi mi da shvatim što mi želiš reći, kako bi u Tvojoj riječi našao novu snagu i radost života. Budi Ti, od sada i zauvijek, moj Gospodin kome rado pripadam i koga hoću slijediti. Pokaži mi, molim Te, put kojim trebam ići. Hvala Ti što si me uslišao. Vjerujem Tvom obećanju da sam ovim obraćanjem postao dijete Božje, koje će s Tobom biti vječno u nebu. Radujem se zbog velikog dobitka, da u svakoj situaciji imam Tebe na mojoj strani. Pomozi mi, molim Te, da nađem ljude koji također posjeduju osobnu vjeru u Tebe i prema Bibliji orijentiranu zajednicu, gdje ću moći redovno slušati Tvoju riječ. Amen. Prof. dr. t.n. Werner Gitt

Wir leben im 21. Jahrhundert und haben gerade in den letzten Jahrzehnten von überwältigenden Erfolgen der Wissenschaft gehört: Dem Menschen gelang der Flug zum Mond, das Schaf Dolly wurde geklont und das Genom des Menschen sequenziert. Kann man in solch aufgeklärter Zeit noch an die Wunder der Bibel glauben? Sind die Auferstehung der Toten, die plötzliche Heilung von Schwerkranken oder physikalische Wunder wie die augenblickliche Stillung des Sturmes auf dem See Genezareth dem heutigen Menschen noch zumutbar? Der Autor und Wissenschaftler Werner Gitt geht in dieser Schrift auf diese und ähnliche Fragen ein. Dieses Traktat eignet sich besonders gut zur Weitergabe an suchende Menschen! Čuda Biblije Čuda nam se u našem znanošću prožetom vremenu na prvi pogled čine nerealna. Osobito je druga polovica prošlog stoljeća donijela veoma značajne spoznaje na području znanosti i tehnike: 1938. godine njemački je izumitelj Konrad Zuse (1910-1995) napravio prvo na svijetu pomoću programa upravljano računalo. 3. prosinca 1967. godine južnoafrički je liječnik Christian Bernard (1922-2001) po prvi put u povijesti uspješno presadio ljudsko srce. 21. srpnja 1969. godine čovjek je prvi put stupio nogom na mjesec. Astronaut Neil Armstrong je pun ponosa uputio sljedeću rečenicu: «Mali korak za čovjeka, ali ogroman korak za čovječanstvo». Škotski je embriolog Ian Wilmut 1996. godine uspješno klonirao ovcu Dolly. Ovih nekoliko primjera mogli bi stvoriti dojam da ljudskim nastojanjima da stvore nešto novo skoro nema granica. Usprkos sveg povjerenja u znanost mnogi naši suvremenici imaju problema s Biblijom. Oni prigovaraju da u «Knjizi nad knjigama» stoje mnoge stvari koje se ne mogu znanstveno razumjeti, kao npr.: Djevičansko rođenje Uskrsnuće od mrtvih Slijepci progledavaju, nepokretni mogu odjednom hodati Suncu biva zapovjeđeno: «Stani!» Suočeni smo sa fenomenom biblijskih čuda i postavljamo pitanje jesu li ona za čovjeka 21. stoljeća prihvatljiva. U prvom koraku dajemo ponajprije privremenu definiciju (D1) za čuda: D1: Čudo nas dovodi u položaj divljenja zato što se pojavljuje neočekivano i nepredvidivo, te se time suprotstavlja našem normalnom zapažanju. Ako su čuda neočekivana, što je onda to što očekujemo? Ovo nam pitanje pomaže da jasno povučemo crtu između čuda (neočekivanog) i očekivanog. Svi se događaji u našem svijetu odvijaju u okviru čvrsto određenih zakonitosti. Ta nepromjenjiva događanja nazivamo prirodnim zakonima. Po svemu što nam je poznato, prirodni su zakoni konstantni – nepromjenjivi su od njihovog postavljanja u činu stvaranja. Nude nam slobodan prostor za najrazličitije tehničke izume i isključuju mnoge postupke koji su samo produkt naše mašte i kao takvi nerealni. Divljenje nad prirodnim zakonima Imamo li dovoljno prostora za divljenje djelotvornosti prirodnih zakona? Djeluju moćno! Kada sam prije kratkog vremena bio u hamburškoj luci, mogao sam promatrati kako se jedan brod lagano pokreće u lučkim vodama. Razmišljajući o tome, sjetio sam se jednog prirodnog zakona koji je poznat još od Arhimeda (285-212 pr. Kr.): «Predmet koji plovi potiskuje točno toliko tekućine koliko je i sam težak.» Jesmo li uopće svjesni toga kakva su to veličanstvena zbivanja? Ako se npr. na brod ukrca štakor, onda brod u istom trenutku pokazuje reakciju i ponire u lučku vodu tako da dodatno potisnuta količina vode odgovara točno težini štakora. Kada bi htjeli proračunati tu novu dubinu poniranja, uopće nam ne bi bilo moguće. Nepoznat nam je točni oblik broda, na nekim mjestima je otpala boja i možda dio propelera viri iz vode.Svi bi se ti aspekti morali uzeti u obzir zato što ulaze u proračun. U stvarnosti se to događa trenutno i to vrlo točno. Tko daje naredbu molekulama da ustupe mjesto da bi brod uronio točno toliko duboko koliko štakor teži? Ovaj prirodni zakon ne važi samo za taj brod u hamburškoj luci nego i za sve brodove na svijetu. Vrijedi za plastičnu patku u kadi, ali i za pravu patku na jezeru ili rijeci. Nitko ne bi mogao proračunati dubinu uranjanja patke zato što se oblik i struktura perja ne mogu proračunati. Tko je nadležan za to da se uvjeti za taj tako jednostavno formulirani prirodni zakon s tako kompliciranim posljedicama stalno iznova proračunavaju, i s time se u svako vrijeme i na svakom mjestu ispunjava? Pa tu mora biti netko tko to proračunava i onda na osnovu toga sve tako izvodi! Tko je nadležan za održavanje prirodnih zakona? I zaista je netko tu tko je nadležan za održavanje prirodnih zakona. O njemu čitamo u Bibliji, u poslanici Kološanima 1,17: «Jer je sve u njemu.» Taj koji održava svijet jest i onaj kroz koga je sve i stvoreno: «jer je u njemu sve stvoreno – sve na nebu i na zemlji; vidljivo i nevidljivo, ... sve je stvoreno po njemu i za njega» (Poslanica Kološanima 1,16).Taj jedan, tvorac svega, onaj je koji sve održava; to je Gospodin Isus Krist! Mogli bismo reći i ovako: Isus ima vrhovnu vlast nad svim stvarima od mikrokozmosa do makrokozmosa. Sam je čin stvaranja događaj koji se nije odvijao pomoću prirodnih zakona. Stvoritelj je svojom moći, svojom riječju, svojom silom i mudrosti sve oblikovao. Za to mu nisu bili potrebni prirodni zakoni. Prema tome, prirodni zakoni nisu uzrok nego tek rezultat stvaranja. Nakon završetka stvaranja prirodni su zakoni «stavljeni u pogon», tako da se sve odvija po njima. Isus je jamac za to da se to u svako doba i na svakom mjestu tako i događa. Za to mu nije potrebno ni računalo niti bilo kakvo pomoćno sredstvo. Njegova je svemoćna riječ dovoljna. U pismu Hebrejima, poglavlje 1,3 piše stoga o njemu: «... koji svemir uzdržava svojom silnom riječi..» To se Isusovo djelo održavanja iz znanstvenog pogleda izražava prirodnim zakonima. Prirodni zakoni u njihovoj cjelokupnosti stvaraju jedan čvrsti okvir u kojem se odvijaju sva zbivanja na ovom svijetu. Gdje ima tu još mjesta za čuda? Prirodni zakoni u praksi imaju djelotvornost kao što to ima «vrhovni sud» koji odlučuje je li neki proces u našem svijetu dozvoljen ili ne. Većinu složenih tijekova u onom što je stvoreno i gdje nije povrijeđen niti jedan prirodni zakon (npr. način na koji funkcionira mozak, razvoj embrija) mi ljudi doduše ne možemo oponašati i ostaje nam samo da se divimo. Zato što se pojavljuju očekivano ne ubrajamo u čuda ni najsloženije niti nerazumljive stvari na svijetu. Nakon ovog prosuđivanja možemo u odnosu na D1 dati preciznu definiciju čuda D2: D2: Čuda su takvi događaji u prostoru i vremenu koji se odvijaju izvan okvira naših prirodnih zakona. Mi ljudi ne možemo ništa učiniti što bi prirodne zakone stavilo izvan snage. Stoga su za ljude čuda neizvodiva. Biblija nam daje brojne izvještaje o situacijama u kojima su Bog ili Isus činili čuda, kao npr.: Prelazak izraelskog naroda preko crvenog mora (Knjiga Izlaska 14,16-22) Dan koji je za Jošue duže trajao (Jošua 10,12-14) Stišavanje oluje (Ev. Po Marku 4,35-41) Isus hoda po vodi (Ev. Po Ivanu 6,16-21) Ozdravljenje slijepca (Ev. Po Ivanu 9,1-7) Isus hrani mnoštvo od 5000 (Ev. Po Ivanu 6,1-15) Uskrsnuće Lazara iz mrtvih (Ev. Po Ivanu 11,32-45) Napomena: Ako ljudi povremeno ipak mogu činiti stvari koje leže izvan granica prirodnih zakona, onda to čine u ime drugih sila. Ili su Isusovi sljedbenici koje je On opunomoćio [ npr. Petar hoda po vodi (Ev. Po Mateju 14,29), Petar u Isusovo ime ozdravlja hroma čovjeka pred vratima hrama (Djela Apostolska 3,1-9)], ili su čarobnjaci i guru učitelji kojima upravljaju demonske moći [npr. faraonovi čarobnjaci u Egiptu (Knjiga Izlaska 7,11-12)]. Mogu li se Biblijom posvjedočena čuda objasniti prirodnim zakonima? Bog može djelovati u okviru prirodnih zakona, no ipak se to većinom zbiva izvan njih. U Jakovljevoj poslanici nalazimo izvještaj o proroku Iliji čija je molitva spriječila da kiša padne 3 ½ godine i nakon njegove druge molitve počela odmah padati. Bog je djelovao i dao da se ispuni njegova volja. Ipak tu niti jedan meteorolog ne bi vidio povredu prirodnih zakona. Svi su biblijski tekstovi u doba prosvjećenosti podrobno ispitani. Mogu li se svi ti događaji objasniti na prirodan način.Čuda izvan prirodnih zakona odbačena su kao nemoguća, a s tim i odgovarajući biblijski izvještaji lakoumno odbačeni kao neistiniti. Događaji se iz Biblije u većini slučajeva uopće ne mogu razumjeti u okviru prirodnih zakona. Bog postupa suvereno i on je njihov zakonodavac, s time nije njima podložan. On u svojim postupcima ne podliježe nikakvom ograničenju, jer «Bogu ništa nije nemoguće» (Ev. Po Luki 1,37). Njegova se volja ispunjava. Stvaranje,kao što je opisano u Knjizi postanka 1 čudo je o kojem Biblija izvještava. Bog stvara u razdoblju od šest dana po svojim idejama i svom planu predivan kozmos i sav život na zemlji. Utjelovljenje Božjeg Sina neobično je čudo i ujedno božanska tajna: Djevica Marija je začela po Duhu svetom. Isus dolazi na taj način u naš svijet, a istodobno je i Božji Sin i čovječji sin. On svojom smrti na križu plaća za našu krivicu i time postaje naša garancija za vječni život. Isusovo uskrsnuće je jedan daljnji, jako obilježavajući događaj koji se ne može objasniti nikakvim prirodnim zakonitostima. Svaki pokušaj objasniti ovo biološki ili medicinski promašuje ono što je bitno. Uskrsnuće jest i ostaje Božje djelo koje se dogodilo izvan djelovanja prirodnih zakona. Zašto je Isus činio čuda? Isusova čuda su nerazdvojno povezana s njegovim naviještanjem. On nije došao s neba i u putovnici imao bilješku «Božji Sin», nego je to dokazao govorom i djelima. Njegov autoritet stvoritelja, spasitelja i vječnog kralja bio je potkrijepljen čudima i znakovima koja su ga pratila. Oni su sastavni dio njegove misije i učenja. Nakon sveg izloženog možemo božanski učinjena čuda još preciznije sažeti u definiciji D3: D3: Čuda su neobična i divljenja dostojna djela i događaji koje čini Bog Otac ili njegov Sin Isus Krist, pri čemu se većina zbivanja odvija izvan djelovanja prirodnih zakonitosti. Za razliku od demonskog djelovanja Božja čuda služe: njegovom proslavljanju [npr. stvaranje (psalam 19,2), iscjeljenje čovjeka koji je bio slijep od rođenja (Ev. Po Ivanu 9,3b)] kao pomoć ljudima [npr. voda teče iz stijene u pustinji (njiga Izlaska 17,1-6), gavrani su snabdijevali proroka Iliju hranom (1. Knjiga Kraljeva 17,6)] za jačanje u vjeri [npr. pretvaranje vode u vino na svadbi u Kani (Ev. Po Ivanu 2,11b)] izbavljenje iz nevolje [npr. stišavanje oluje na moru (Ev. po Marku 4,39)] Čudo vjere U najveća čuda našeg vremena ubrajamo ona kada ljudi slijede Isusov poziv i tako nalaze vječni život. Pri tome se ne moraju prevladati prirodni zakoni, nego stari način razmišljanja zamijeniti novim. U Djelima je Apostolskim 16,23-34 je na primjeru čuvara tamnice opisana promjena udaljenosti od Boga k vjeri u njega. Na pitanje «što mi treba činiti da se spasim?» odgovoriše mu Pavao i Sila: «vjeruj u Gospodina Isusa ... pa ćeš biti spašen ti i tvoj dom» Zašto Pavao ne kaže: «Vjeruj u Boga!»? Na to bi mu čuvar tamnice sa sigurnošću odgovorio: «Ovdje u Grčkoj imamo dovoljno bogova – Zeus, Kronos, Reha, Posejdon, Hader, Apol, Artemis i Hermes.» Ali Pavao spominje Isusa, razapetog i uskrslog. Samo u Njemu imamo spas i vječni život. Na pitanje čuvara tamnice o spasenju postojao je samo jedan jedini odgovor – on je glasio onda kao i danas: «Isus!» Taj čovjek je to razumio i prihvatio Isusa kao osobnog spasitelja. Vrijedno je spomenuti i koliko dugo je taj čovjek trebao da donese odluku. U ponoć je po prvi put čuo za put spasenja. Sa sigurnošću su Pavao i Sila iscrpnije vodili razgovor s njim, ali ako uzmemo da je to trajalo i nekoliko sati, sve se to dogodilo u jednom danu. To za neke čitatelje koji su danas po prvi put čuli za Evanđelje može biti ohrabrujuće . Za obraćenje nije potrebno najprije čuti 23 ili 168 propovijedi. Snaga Evanđelja je trenutno djelotvorna. Za «Čudo vjere» nije potrebno prevladati prirodne zakone. Ali tu se nalaze skoro uvijek teško savladivi zidovi naše volje koje treba preskočiti. Zidovi osobnog ustaljenog mišljenja Zidovi ponosa i uvjerenja u osobnu ne pogrešivost Zidovi otvrdlog srca Djelovanje na dotičnu osobu koja povjeruje premašuje sve ono što možemo shvatiti i sebi predstaviti. Ona dospijeva s puta propasti na put spasenja i tog dana postaje građanin neba: «A naša je domovina na nebesima...» (Poslanica Filipljanima 3,20). Prema tome je vidljivo: Osobno uzvjerovati u Isusa Krista, odnosno obratiti se, najveća je stvar koja nam se u životu uopće može dogoditi. Odlučite se još danas za život s Isusom Kristom! Slijedećom molitvom se možete predati spasonosnoj vjeri i osigurati mjesto u nebu: «Gospodine Isuse Kriste, ja želim isto jednom dospjeti u nebesko kraljevstvo. Očisti me prvenstveno od ponosa i ostalih grijeha mog života. Ja vjerujem da si Ti Bog i da si za nas ljude u tijelu došao na ovu zemlju. Ja vjerujem da si Ti umro za mene i da si uskrsnuo. Ti si moj spasitelj. Povjeravam se Tebi i prihvaćam Tebe u svoj život. Molim Te, dođi u moje srce, budi gospodar u mom životu i vodi me sigurno cilju. Amen!» Direktor i profesor a.D. Dr.-Ing. Werner Gitt